(Grc.
Gryps, lat. Griphus - mitsko
cudovište, nastao od lava i orla)
U
Grcku a otuda u Rim, grifoni su dospjeli sa Istoka,
gdje su nastali mnogo prije "klasicnog starog vijeka",
kao vrsta fantasticnih bica kojima su tamošnji narodi nastanili
svijet svoje fantazije. Najstarija od tih stvorenja poznata su nam iz Egipta.
To su u najcešce kombinacije lava i ptice i lava i covjeka, od kojih
je
najpoznatija Sfinga. Iz Mezopotamije dolazi mješanac lava ili bika
i covjeka, i lava i ptice grabljivice, škorpiona i covjeka, raznih
zmajeva i sl. Najpoznatiji njihovi predstavnici bili su siruši
("vavilonski zmajevi") i kerubini, krilati bikovi-strazari s ljudskom
glavom.
Kako su se od tih bica razvili grifoni, nije pouzdano utvrdeno.
Moze se reci da je u Egiptu prevladao tzv. pticji tip, a u Mezopotamiji i
Perziji
lavlji tip. Na grckom tlu se susrecemo s grifonima najprije na umjetnickim
predmetima sa Krita (iz 17-16. st. pr. Kr.) a zatim iz Sparte (8-7. st. pr.
Kr.)
Ta
bica se u knjizevnosti prvi put spominju kod Hesioda,
ali taj podatak potjece od starovjekovnog komentatora
njegovog djela. Prvi ih u prvoj polovici 5. st. pr. Kr. spominje Herodot.
Piše da su to cudovišta s lavljim tijelom, orlovskim krilima i kandzama,
koja zive negdje daleko na sjeveru Azije, cuvajuci tamo od jednookih
Arismapana bogata lezišta zlata. Eshil ih naziva "Zeusovim psima
s pticjim
kljunom koji ne laju". Kasniji autori su doznali nešto više
o njima.
Grifoni su, navodno, bili jaci od bilo koje druge zivotinje, sa izuzetkom
lava i slona.
Covjek ih se mogao domoci samo odmah nakon što su se izlegli, a zivjeli
su u Indiji
ili Baktriji. U Indiji su progonili kopace zlata, ali ne zbog zlata, vec zbog
straha za
svoju mladuncad. U Baktriji su kandzama sami grebli i iskapali zlato i od
njega
gradili svoja gnijezda, a ljudi su u svojoj pohlepi za zlatom skupljali otpatke
od njihovih gnijezda. Grifoni nisu došli u neposredan dodir sa junacima
grckih mitova.
Od bogova je vezu s njim, još uvijek nejasnu, imao jedino bog Apolon.